kosarka

Zaboravljeni košarkaši Čačka: Nikola Mišović Rokli, igrač i trenerska legenda

Piše: Miloš Timotijević, istoričar

Malo je porodica u Srbiji koje su toliko vezane za košarku poput Mišovića iz Čačka. Najpoznatiji u javnosti cele bivše Jugoslavije svakako je Radmilo, najtalentovaniji verovatno je bio Petar, košarku je igrala i Mileva, a Ana je bila veoma uspešna, kao i njen sin Dejan Mijatović koji je kao trener osvojio niz medalja sa mlađim kategorijama košarkaške reprezentacije Srbije. Međutim, sve je zapravo počelo od najstarijeg brata u porodici, Nikole „Roklija” Mišovića (31. mart 1937 – 1. novembar 2008), koji je prvi zavoleo košarku.

Mišovići su za današnje prilike stara čačanska porodica koja slavi Svete Kozmu i Damjana (Vračevi, praznuju se 14. novembra). Starinom potiču iz Nove Varoši, gde su živeli krajem XVIII veka. Zbog sukoba sa lokalnim Turcima prodaju imanje i sele se u novoosnovanu Ivanjicu u Kneževini Srbiji krajem prve polovine XIX veka, gde brzo postaju imućna porodica. Početkom XX veka Nikola Mišović (1884 – 1935) seli se u Trstenik, gde je 1906. za ženu uzeo Jelisavetu Savetu Katić ( 1889 – 1934). Dobili su sina Jovana i kći Anu.

Porodica Katić bila je veoma bogata i uticajna. Trgovac Stevan Katić (1808-1873) imao je važnu ulogu u ponovnom izboru Miloša Obrenovića za vladara Srbije na Svetoandrejskoj skupštini 1858. godine. Stevanov sin Petar Katić (1839-1916), tast Nikole Mišovića, bio je trgovac, narodni poslanik i senator. Gimnaziju je završio u Čačku. „Kuća Katića” sagrađena u moravskom stilu sa primesama orijentalne arhitekture, proglašena je za kulturno dobro velike vrednosti i jedan je od važnih simbola Trstenika. Književnik Dobrica Ćosić je u svojim romanima upotrebio porodicu Katić kao model za prikazivanje istorijskog razvoja Srbije i iznošenje svojih vlastitih intimnih stavova prema životu, čoveku, naciji, smislu postojanja.

Pošto je Nikola Mišović 1913. na javnoj licitaciji dobio posao izgradnje zdanja Gimnazije u Čačku, odlučili su da se presele iz Trstenika. U Čačku su 1913. kupili kuću oficira Pantića podignutu pored crkve, u kojoj i danas žive potomci Mišovića. Posle Prvog svetskog rata izgradnju Gimnazije preuzelo je drugo preduzeće, a Nikola Mišović je kupio mnoga imanja od svoje kuće do Zapadne Morave, kao i sa druge strane reke na Suvom Bregu. Podigli su strugaru, otvorili ciglanu, sagradili mlin. Posedovali su placeve u varoši, mnoge ekonomske zgrade i kancelarije. Kuća Mišovića bila je ispunjena luksuznim predmetima, posedovali su dva klavira, ugošćavali uticajne ljude, među njima i episkopa Nikolaja Velimirovića.

Bili su bogati i obezbedili obrazovanje svome sinu Jovanu (6. januar 1911 – 30. decembar 1961), koji je posle Gimnazije u rodnom gradu u Beogradu završio Trgovačku školu; odlično je govorio francuski, služio se nemačkim, svirao violinu i klavir. Njegova sestra Ana (22. maj 1908 – 2. januar 1991) svirala je klavir, školovala se u Francuskoj i udala za Nikolu Trohara u Beograd sa kojim nije imala dece.

Jovan je u Čačku relativno rano ostao bez oba roditelja. Oženio je Čačanku Milicu Stefanović (1913-1992), rođenu u Smederevu od oca Stevana i majke Mileve. Miličin rođeni brat bio je Ratomir Ratko Stefanović (1915-1943), mehaničar, predratni član KPJ, komandir Druge čačanske partizanske čete 1941, kasnije komandir čete Druge proleterske brigade. Poginuo je u bici na Pljevljima 6. decembra 1943. godine. Prema usmenom predanju porodice Stefanović, oni su po ženskoj liniji u određenoj familijarnoj vezi sa Šantićima iz Hercegovine.

Komunisti su 1945. oduzeli Mišovićima imanje, placeve, preduzeće i u kuću im uselili stanare. Uzeli su im i svo luksuzno pokućstvo, oba klavira. Prema saznanjima porodice Mišović jedan njihov klavir nalazi se u Šabačkoj gimnazije, sve sa pločicom vlasnika. Oduzetu imovinu nikada nisu povratili.

Kuća im nije oduzeta, i u njoj su Jovan i Milica nastavili da žive sa svoje petoro dece: Nikolom (1937-2008), Petrom (1938-2001), Anom – Cucom (1946-2011), Milevom – Mimicom (1949-2010) i Radmilom (1943), koji su se svi sa manje ili više uspeha bavili košarkom.

Nikola Mišović košarku je najpre počeo da igra na terenu kod Sokolane u blizini njihove kuće. Tu je kao dečak vraćao loptu starijim košarkašima, najviše Srećku Ikodinoviću. Ubrzo je u ovaj sport uključio i svoju mlađu braću i sestre. Nikola je najpre aktivno trenirao u podmlatku Borca, da bi 1953. prešao u Železničar u kome ostaje do 1958. godine. Bio je sasvim solidan košarkaš i sa Želom je 1954. igrao čuvene kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu košarkašku ligu organizovane u Čačku, što ipak nije pomoglo domaćem klubu. Inače Železničar je u to vreme, jednu sezonu, nosio naziv Omladinac.

Osnovnu i Tehničku školu (elektro smer) završio je u rodnom Čačku, potom i Višu trenersku školu na DIF-u u Beogradu. Jedno kraće vreme, od 1956. do 1960, Nikola Mišović je radio u čačanskom preduzeću “Cer“ i aktivno igrao košarku. Potom odlazi u vojsku (Varaždin), a po povratku u Čačak počeo je da se bavi trenerskim poslom

Nadimak „Rokli” dobio je po čuvenom košarkašu Tuliu Rokliceru (Tulio Roklicer 1926-2006) iz Zadra, koji je pedesetih godina igrao za „Crvenu zvezdu” i reprezentaciju Jugoslavije. Kasnije je otišao u Italiju. Nikola Mišović imao je identičan šut ka Roklicer, pa je po njemu dobio nadimak „Rokli” koji ga je pratio do kraja života.

Košarkaške utakmice u Čačku u to vreme bile su važni društveni događaji, a stadioni mesta za organizovanje igranki na kojima je sa razglasa puštana domaća i strana zabavna muzika. Zato su košarkaši bili veoma popularni u svojoj generaciji, što je bila najveća nagrada koju je u to vreme mogao da dobije neki sportista. Nikola Rokli Mišović odlično je pevao još kao srednjoškolac u KUD “Dule Milosavljević“, a kasnije je učestvovao na muzičkim festivalima i takmičenjima izvodeći italijanske kancone, domaću zabavnu muziku, narodne pesme u Subotici, Titogradu (današnja Podgorica), Karlovcu. Odlično je svirao usnu harmoniku. U Čačku je 1959. na košarkaškom igralištu učestvovao u tada veoma popularnoj radio-emisiji “Mikrofon je vaš“, a jedne sezone dobio je “Žutu majicu“ za “Pesmu leta“. Često je pevao na igrankama koje su organizovane na Želovom terenu u Čačku.

Mnogo je voleo golubarstvo, što je kasnije nastavio njegov mlađi brat Radmilo. Sa bratom Perom često je lovio ribu Zapadnoj Moravi, povremeno skakao ‘lastu“ sa Železničkog mosta. Nikola je jednom prilikom skočio i u Neretvu sa poznatog mosta u gradu Mostaru.

Zbog vezanosti za Čačak, ali i velikih porodičnih obaveza (najviše zbog brige o bolesnom mlađem bratu Petru), Nikola Rokli Mišović posle kratkotrajnog vraćanja iz Žela u Borac 1958. nije odlučio da ostane u OKK Beogradu, gde je došao na poziv Bore Stankovića koji je okupljao kvalitetne igrače i stvarao šampionski tim. Nikola se sasvim kratko zadržao u Beogradu i brzo vratio u rodni Čačak i Žele (1959), što mu je kasnije Stanković stalno “prebacivao“ kada bi se sreli.

Nikola je jednu sezonu proveo u Železničaru u vreme kada je njegov mlađi brat Radmilo počeo da igra za Borac. Potom je otišao u vojsku i na kraju sezone 1963. godine prestao da aktivno igra košarku. Između ostalog i zbog smrti oca, jer su mu kao najstarijem bratu sledovale mnoge porodične obaveze. Trenersku licencu dobio je 1963. i najpre se zaposlio u Železničaru, da bi 1964. oformio žensku ekipu Borca sa kojom nije uspeo da se kvalifikuje za Prvu saveznu jugoslovensku ligu. U Borcu je sve bilo podređeno muškom timu, tako da devojke nisu dobijale podršku za napredovanje. Klub i grad nisu posedovali dovoljno novca, kao i ambicija, da imaju dve ekipe u Prvoj saveznoj ligi. To je i bio jedan od razloga što Nikola Mišović posle 1968. nije više trenirao ženske ekipe.

Sticajem okolnosti ponovo je na kratko počeo da igra košarku za Borac na kvalifikacijama u Ivangradu (Berane) 1965, kada je tim iz Čačka ponovo postao prvoligaš. Iskustvo i sigurnost koje je posedovao bili su veoma važni za Borac. I sledeće 1966. odigrao je nekoliko utakmica za Borac u prvoligaškoj konkurenciji.

Ipak, posao trenera bio je prioritetniji i otišao je u komšijsku Slogu iz Kraljeva, da bi 1969. vodio prvoligaški tim Maribor 66. Košarkaški savez Jugoslavije i Bora Stanković pozvali su ga da 1972. prisustvuje Olimpijadi u Minhenu u cilju trenerskog usavršavanja.

Bio je i pomoćnik prvom treneru Borca Slobodanu Mićoviću u sezoni 1971/72. godine, a kasnije je bio pomoćnik i Slobodanu Conji Koprivici. Potom ponovo odlazi u kraljevačku Slogu. Vodio je Borac kao prvi trener u sezoni 1975/1976. godine. Zatim je 1976. otišao u Niš gde je trenirao Student. Vraća se u Čačak i 1979. sa juniorima Borca osvaja jugoslovensku titulu. Bio je i trener ženske ekipe Agros sa Kipra (2000-2001). Potom je završio sa aktivnim bavljenjem košarkom u kojoj je proveo pola veka.

Borac je odigrao puno utakmica u Prvoj jugoslovenskoj ligi, a jedna koja se i danas pamti je velika pobeda nad splitskom Jugoplastikom u Čačku novembra 1975. godine, 105:97 (52:53). Splićani su bili veoma jaki, a trijumf Borca velika senzacija jer su igrali bez Radmila Mišovića (na kraju prvenstva ispali su iz lige). Zato je Dragan Arsić dao preko 50 koševa u vreme kada nisu postojale trojke, a trener Nikola Rokli Mišović plakao je od sreće.

Puno je radio sa mladim igračima u mnogim gradovima u vreme kada su treneri bili i pedagozi i pratili školski uspeh svojih igrača. Tako je trenirao mnoge talentovane košarkaše i reprezentativce: Dragana Đukića, Josipa Farčića, Željka Obradovića, Sadika Zejnilovića, Dragana Todorića, Dragana Arsića i mnoge druge.

Nikola je oženio Emiliju Blagojević (1951), ćerku čačanskog sudije i advokata Previslava Preda Blagojevića, kojoj je jedno vreme bio i trener u Borcu. Emilija je završila medicinu, a za vreme studija jedno kraće vreme (do povrede), igrala je i za Crvenu zvezdu. Specijalizirala je medicinu rada i radila u toj ustanovi u Čačku.

Nikola i Emilija dobili su tri ćerke: Ivonu (1973), Irenu (1979) i Isidoru (1988). Ivona i Irena igrale su jedno kraće vreme za Borac, a Isidora je imala dobru košarkašku karijeru u klubovima Gradac, Moravac, Karaburma, Voždovac i igrala niz prvoligaških sezona.

Nikola Mišović preminuo je 1. novembra 2008. godine. Sahranjen je u Čačku.